Dnevnik dostojnog života umirovljenika

16.02.2010., utorak

Kabina uzdaha

– Eh – sa smiješkom na usnama prisjećao se moj stari svoje mladosti – bila su to vremena …
– I sad su vremena – rekao sam.
– Jesu, ali nisu kao onda.
– Dobro – posustao sam. – Vi ste tad na Tuheljske išli biciklima, a mi danas autima.
– I nije samo to.
– Nije?
– Mi smo se tad družili. Jeli smo jeger i pili direktora, a vi danas imate te hamburgere i pive.
– Imamo, no to su nijanse.
– A mi smo imali i kabine za presvlačenje.
– I danas ih imamo.
– Imate, no ne kao mi.
– Kao vi?
Tata se obazrivo okrenuo prema kuhinji u kojoj je mama spremala ručak, plašeći se da ga mama ne čuje. Kažiprstom mi je pokazao da mu se približim i kada sam mu se primaknuo, šapnuo je:
– Mi smo imali kabine uzdaha.
– Uzdaha? – glasno sam rekao.
Tata je prislonio kažiprst na usne i ponovno se osvrnuo prema kuhinji.
– Jesi li ti normalan? – pitao me je.
– Zašto? – začudio sam se.
– Hoćeš li da te mama čuje?
– Ovaj … – slegnuo sam ramenima. Uočivši da tata ne želi da nas mama čuje, uzvratio sam mu: – Naravno da ne ću.
– Onda budi tiši!
– Bit ću! – prisegnuo sam i odmah ga šapatom upitao: – Uzdaha kažeš?
Tata je potvrdno klimnuo glavom. Vragolasto se osmjehnuo.
– Ženske i te stvari …
Zagledao sam mu se točno u zjenice.
– Što me gledaš? I u moje vrijeme je bilo ženskih. I u moje vrijeme je sve frcalo od seksa. Možda čak i više nego danas! – uvidjevši da je pretjerao odmah se ispravio: – doduše, što se tiče seksa i danas je situacija ista, ali tada si do p… – prislonio je kažiprst na usne – došao jeftinije.
– Jeftinije?
– Nisi je trebao voziti autom, pa si uštedio na benzinu, nisi je trebao odvesti na skupi hambi, u birtiju, pa si i na tom uštedio.
Sumnjičavo sam ga gledao.
– Pa kako si je onda upoznao? Došao u Tuhelj?
– Upoznao si ju na faksu, pa biciklom, il si je upoznao tamo, pa se nisi ni trebao voziti s njom, a piće – direktora i hranu – jeger nosili smo sa sobom. A ni kupanje nije bilo tako skupo kao što je sad. Sve u svemu za siću si mogao jebat da je sve prštilo od seksa.
– Uh, to su bila vremena – pomislio sam.
– A onda, kad si s njom ušao u Tuhelj, u svlačionicu, ma, skoro su sve kabine odzvanjale od uzdaha. Uh, kak se praskalo do praskozorja!
Sve sam više s ponosom gledao tatu. A tata se sve više osvrtao prema kuhinji plašeći se da ga mama ne čuje. Smjelo je nastavio prebirući po sjećanju:
– Bila je jedna mala. Ljiljana se zvala. Kakvo je tijelo imala. A tek sise. Male ko koštice, ali slatke ko šumske jagodice. Guzove ko lubenice – zagledao se negdje u daljinu. Na usnama mu je zatitrao osmijeh – Tko zna što je sada s njom …
– Tko zna …
– Bila je kao nešpricana jabuka – sjetno je izustio tata – rumenog lica.
Nekoliko smo trenutaka proveli šuteći. Zamišljao sam Ljiljanu. U mojoj predodžbi kao u tatinom sjećanju bila je ljepotica. Prava istinska ljepotica.
– Sjećam se kako smo bili mladi, poletni … A drvena klupa u kabini tako se lijepo prianjala uz goli guz da je bila milina na njoj obrihtavati. Čak nije ni škripala. A Ljiljana je tako lijepo dahtala kao da mačka prede. A bili smo sinhronizirani kao kazaljke na satu – vragolasto se osmjehnuo – moj je bio velika kazaljka, a njezina mala.
Slušajući tatu poželio sam posjetiti Tuheljske toplice. Pozvati Željku da pođe sa mnom i isprobati kabinu.
– Jednom sam poslije dobrog fuka džepnim nožićem na lijevi, ne desni zid kabine – zamislio se: – nisam više siguran jel lijevi il desni …
– Nije ni važno …
– Kako nije? – zagledao mi se u oči. Trenutak-dva nijemo smo se promatrali ni ne trepnuvši – Uostalom, u pravu si – uzdahnuo je – No, znam da je bio tik uz klupu, jer sam sjedio dok sam urezivao svoje ime i datum.
Mama je ušla u sobu i zatražila od tate:
– Štopaj dvanaest minuta – a onda se zapovjednim tonom obratila i meni: – Postavi stol!
Tata je pogledao na sat, a ja sam ustao i krenuo postavljati stol. Iako je tatina priča završila, u meni je počela stvarati požudu za isprobavanjem kabine. Samo, Tuheljske su daleko i nitko više u njih ne ide s biciklom. Ni Željka se neće zadovoljiti s jegerom. Ni direktora više nema. Recesija je, pa ni novaca nema. Ali požuda je sve veća. I već ću nešto smisliti da ju ugasim ostvarujući naum. Pa i Željka može posuditi auto od svoje mame, ne moram uvijek ja žicati starog. A i to bi mogao biti izlet. Ionako je Željka počela gunđati da ju nikud ne izvodim. Kabina bi mogla biti sjajan izlazak. I ulazak. U Željku, mislim.
- 18:20 - Komentari (2) - Isprintaj - #

01.05.2009., petak

I kušlec je pal...

– S tobom ne bum – usprotivila se Marija od kontejnera kad ju je Štef od boce štelč kušlec dat – iz te alkohol zaudara.
– Pa kaj? Bolje da je alkohol, neg kuga.
– A ti s alkoholom preveniraš od kuge – našalio se Novi od klupe.
Štef od boce poprijeko ga je pogledao i odmah uzvratio:
– Kad je alkohol v pitanju, tad nema strah od kuge, pa makar bila ona i svinjska.
– To i ja kažem – Novi od klupe se osmjehnuo.
Štef od boce bio je u nedoumici je li to njega Novi od klupe zadirkuje ili ne. Počešao se po tjemenu. Neuspjevši dokučiti, pogledao je Mariju od kontejnera i upitao je:
– A kaj bi ti radije kušlec s kugom il s alkoholom?
– Ni jedno ni drugo!
– Al danas je prvi svibnja. Praznik rada!
– Tebi je svaki dan prvi maj! – odbrusila mu je Marija od kontejnera. – Ti svaki dan praznuješ od rada!
Štef od boce se naljutio. Istina ga je pogodila. Ušutio je i sjeo na klupu.
Bilo mi ga je žao. I Novom od klupe ga je bilo žao. I Mariji od kontejnera mu ga bilo žao.
– Znaš što? – oglasila se Marija od kontejnera – možeš me kušnut.
– Mogu? – Štefu su zablistale oči, a na usnama zatitrao osmijeh.
– Ali samo u obraz, eto tu – uprla je Marija od kontejnera kažiprstom na dozvoljeno mjesto na obrazu.
Štef od boce se dignuo i odmah, plašeći se da se Marija ne predomisli, kušnuo je.
Zapljeskao sam. Pridružio mi se je i Novi od klupe.
– U Maksimiru bu danas graha – rekao je Novi od klupe. – Bumo se najeli.
– A onda puštali i ružu vjetrova – našalio sam se.
– Samo njih više nema – ožalostila se Marija od kontejnera.
– Koga njih? – zapitao je Štef od boce.
– Crvenih...
– Ima ih – uskočio je Novi od klupe. – Samo se sad više ne nazivlju komunistima...
– Ne mislim na njih.
– Na kog onda?
– Na crvene makove. Već ih odavno vidjela nisam.
– Nisam ni ja – izustio je Novi od klupe.
– Ni ja – uzdahnuo je Štef od boce.
– Ni ja – pridružio sam im se.
– Sve je tu, samo njih nema...
– Nema...
– Nema...
Osjećaj sjete i nostalgije savladao je nama. Svako se ponaosob udubio u misli, sjećanja na prošlost kad ničeg nije bilo, al crveni makovi su bili tu.
– Kakvi su ono cvjetovi... – zapjevao je Novi od klupe.
Pridružili smo mu se.
Parkom je zaorila pjesma. Prvomajska!
- 07:33 - Komentari (1) - Isprintaj - #

22.04.2009., srijeda

Kaljuža ljudske psihe

– Dobro jutro – poželio nam je Novi od klupe probudivši se. odmaknuo je od sebe novinski list i sjeo na klupu na kojoj je netom prije sjedenje spavao. S očiju je brisao krmelje.
Uzvratili smo mu želju za dobrim jutrom.
– Kako sunce lijepo sja! – rekao je Novi od klupe.
– I potočić žubori – začuo se Štef od boce koji je u grmlju piškio.
– I u kontejneru se sve zeleni – oglasila se Marija od kontejnera naginjajući se nad kontejner i vadeći iz njega zelenu vinsku bocu.
Nisam znao što bih ja rekao, no kako sam osjećao potrebu da se pridružim njihovim izjavama svojom izjavom pogledao sam na sat i na njemu ugledao da je danas 22. travnja, te se sjetivši, uzviknuo:
– Majko zemljo, sretan ti Dan!
Svi su pogledi bili uprti u mene.
– Ti si sin zemlje? – zapitao me je Novi od klupe – kad ti je majka zemlja?
– Jesam – rekao sam ponosno. – Volim sve što je od zemlje.
– I blato? – zapitao me je Štef od boce.
– I kaljužu? – upitala me i Marija od kontejnera.
Klimnuo sam.
Novi se kratko zamislio.
– Svi smo mi u blatu. Svima smo ogrizli u kaljužu ljudske psihe.
– I alkoholnih para – dodao je Novi od boce.
– I PVC otpadaka – pridodala je Marija od kontejnera.
– I PVC otpadaka – složio sam se zamislivši se. Nekako nesvjesno sam izustio: – Zemlju treba čuvati. I zato: sretan ti Dan!
– Sretan ti Dan! – Štef od boce skinuo je kapu s glave i kao što se odaje počast pokojniku pogledao na zemlju, a kapu prislonio plućima.
Kao nekim dogovorom zašutjeli smo. I šutjeli i više od minute.
– Nek Zemlji bude laka zemlja! – izustila je Marija od kontejnera.
– Nek joj bude! – izustili smo i svi ostali.
- 07:36 - Komentari (1) - Isprintaj - #

12.02.2009., četvrtak

Stup do stupa

– Gdje oni vide toliko stupova? – zapitala se Marija od kontejnera – em prvi stup, treći pa bi drugi pretvorili u prvi… toliko stupova, ko da su u Vrapčanskoj aleji…
– Imaš pravo – podupro ju je Novi od klupe. – Sad bi opet prisvojili privatnu imovinu kao što su ranih devedesetih prisvojili društvenu…
– Lopovi jedni – pobunio se Štef od boce – a za pit ne daju ništ!
– Osim za piti i jesti, odnosno ono što oni silni borci imaju… Od čeg ono boluju i mirovine velike dobivaju – bilo je Novome od klupe na vrh jezika.
A kako se počelo spominjati politika, lažni umirovljenici i sve na što sam alergičan, šutke sam, pokunjeno da nekaj ne bih rekel, pa se opekel, nastavio, svojim putem.

- 17:23 - Komentari (3) - Isprintaj - #

28.01.2009., srijeda

- I on će meni... - Marija od kontejnera kipjela je poput pare iz parnog lonca. Sva crvena u licu, stiskala je šake i siktala: - On meni...
Srce mi se uznemirilo. Nisam je ni trenutka mogao gledati takvu. Približio sam joj se i nježno je upitao:
- Što je posrijedi?
Marija od kontejnera me je pogledala. Iz očiju su joj izbijale munje.
- Zar tako loše? - pročitao sam iz njezinih očiju kao što gatara čita iz šalice za kavu.
- On će meni... - bila je ljutita poput ljutite paprike.
- Hajde se malkice smiri i reci što je... Udahni, izdahni...
Marija od kontejnera me je poslušala. Kada se malo primirila, po treći put sam je upitao:
- Što ti bi?
- Meni? - ponovno mi se zagledala točno u zjenice.
- Onda kome?
- Njemu!
Osvrnuo sam se u nakani da vidim tog "njemu", ali bili smo samo Marija od kontejnera i ja. - Kome to njemu? - upitao sam je zato.
- Novom.
- Novom? - ponovno sam se osvrnuo. - Ni Novog nema.
- Sad ga nema. No bio je tu. I rekao mi... - ponovno je Marija počela kipjeti poput pare iz parnog lonca.
- Samo duboko diši... Uzdah, izdah, uzdah...
- Dat ću ja tebi izdah!
- Zašto?
- On će meni da sam u smećniku, a ti da izdišem.
- Smećniku?
- Da, smećniku. I da sam smetnićarka!
- A što mu je to "smećnik"?
Marija se ukoči. Zamisli se, pa reče:
- Ne znam.
- A zašto se onda ljutiš?
- Jer taj smećnik, sigurno nije ništa lijepo!
- Ali, Novi ti nikad ne bi rekao nešto ružno...
- Zašto mi je onda rekao da sam u smećniku i da sam smetnićarka?
Slegnuo sam ramenima.
Upravo u tom trenutku prilazio nam je Novi. U ruci je držao novine.
- Eto ga! - zafrljila je nosom Marija od kontejnera. Već se spremala početi kipjeti, kad ju je Novi preduhitrio uzvikom:
- Eto! - a onda ubrzano dodao: - eto tu piše: smećnik je nova hrvatska riječ za kontejner.
- Kontejner? Smećnik? - zbunila se Marija od smećnika, ovaj kontejnera. - Ako je tako: zašto onda odmah nisi rekao: kontejner, pa nek te cijeli svijet razumije.
- Htio sam proširiti vokabular.
Marija od kontejnera se namrštila, a ja sam uskočio shvaćajući da ne razumije što znači riječ "vokabular": - Vokabular nije ništa loše, podrazumijeva poznavanje što većeg broja riječi...
- A to... - Marija je odahnula. - Zašto danas govoriš samo čudne riječi? Zar naše ne valjaju? Nisu više dobre?
- Ali to su naše...
- Jesu li? - Marija od kontejnera me je upitno pogledala.
Potvrdno sam klimnuo.
Marija se prestala ljutiti i uskoro je od ljutite paprike postala slatka paprika. A i ja i Novi smo se opustili.
"Eh, te nove riječi"...

- 17:12 - Komentari (1) - Isprintaj - #

12.01.2009., ponedjeljak

Kruh s mirisom benzina

- A jes kupil kruh?
- Molim?
- Vidio sam kak si na beziskoj, pa pomislim: kak je nedjelja, kak nemaš auto, da si otišao kupiti kruh.
- Kakav kruh? - začudio sam se.
- Kruh s okusom benzina - objasnio mi je Novi od klupe.
- Ma, išao sam po mlijeko - odgovorio sam Novome od klupe ne skidajući pogled s njegovih zjenica.
- Mlijeko? - začudio se Štef od boce s gnušanjem. - Zar se i mlijeko prodaje?
- Ak se može kupiti kruh, zašto se ne bi moglo kupiti i mlijeko? - stala je na moju stranu Marija od kontejnera.
Štef se zamislio. A Novi pitao:
- A hoće li se sad Božićnice djeliti u bonovima za benzinske dućane? - osmjehnuo se - pa će biti gužva na benziskoj, a nitko od tih čekača ne će kupovati benzin.
Upao sam s doskočicom:
- sad će i veliki dućani ispred svojih ulaza postaviti pumpu, dvije, tek da zadovolje kriterije...
- Naš narod je znalažljiv i nitko ga ne bu... - rekao je Štef od boce.
- Ne bu ne bu... - složio se s Štefom od boce i Novi s klupe. A i Marija je potvrdno zaklimala glavom izustivši:
- Je bome, je...
A onda smo se svi grlato osmjehnuli. I uz osmijeh i razišli...



- 19:58 - Komentari (1) - Isprintaj - #

25.12.2008., četvrtak

- Od srca želim tebi i tvojoj obitelji obilje zdravlja, puninu ljubavi - poželio je Novi od klupe Štefu od boce pruživši mu pri tome ruku i nastavio s željama dodavši: - i svaki uspjeh u svemu što radiš.
- Radim?! - začudi se Štef od boce. - A što to radim?
- To se tek, tako kaže - objasni mu polutiho Marija od kontejnera.
- Ak je tak...
Potvrdno smo klimnuli glavama, a Štef od boce je izgovorio:
- Tad, neka svjetlo Božića ne utrne,već svaki dan u 20009 godini, bude na radost tebi i ljudima oko tebe.
- A to smo mi - prepozna nas Marija od kontejnera.
I svima nam se razgali u duši.
- I sretan i blagoslovljen Božić svakome! - poželi Novi od kontejnera.
- Ma gdje god bili! - pridodao je Štef od boce.
- Ma, koliko o tome šutjeli! - završi Marija pogledavši u mene jer sam cijelo vrijeme šutio.
No, i ja sam prozborio:
- Sretan Božić!
- 09:27 - Komentari (2) - Isprintaj - #

20.12.2008., subota

Licemjerka

- Ona je... - bjesnio je Štef od boce.
- Tko: ona? - zainteresirao se Novi od klupe.
- Licemjerka!
- Licemjerka?
- Zašto? - zainteresirao sam se i ja.
Štef od boce je duboko uzdahnuo.
- U lice mjerka.
- Kako to misliš?
- Gleda me u lice i mjerka - objasnio je.
- A što mjerka? - upitao je Novi.
- Ono što govorim iza leđa.
- A što govoriš?
- I kako te u lice mjerka ako joj govoriš iza leđa? A iza leđa te ne može gledati u lice, a samim time ni mjerkati.
- Kaže da govorim protiv nje. A govorim da iz njezinog kontejnera smrdi.
- Smrdi - složili smo se istoglasno Novi i ja.
- I da frflja dok priča.
- Frflja.
- I da joj noge smrde jer gazi po ljudima, ovaj kontejneru.
- Smrde! - složio se Novi, a ja sam se stao buniti:
- Hej, pa vi to govorite o mojoj Mariji od kontejnera! A to ne dopuštam!
Štef od boce me je pogledao. I Novi od klupe me je pogledao.
Pred naletom njihovih pogleda posustao sam i složio se:
- Istina je da iz kontejnera smrdi, istina je i da joj noge smrde, i da frflja dok priča. No, ona je ipak Marija - naglasio sam - naša - a onda dodao: - prijateljica.
Štef od boce je zinuo želeći nešto zucnuti, no stao je. Slegnuo ramenima. Zakolutao očima i rekao:
- Kad tako gledaš, tad i nije.
- Što nije? - zapitao ga je Novi od klupe.
- Licemjerka. Bar ne onoliko koliko bi bila da nije naša - malo je zašutio, zamislio se i dodao: - Kad je naša, onda nekako, kao da je manje. A kad je manje, tad kao da i nije.
Složio sam se s time.
I Novi od klupe se složio s time.
A Štef od boce samo je potvrdno klimnuo glavom i zaključio:
- Pa onda... kao da i nije!

- 23:22 - Komentari (1) - Isprintaj - #

05.12.2008., petak

Samo za taj osjećaj

– Ni šibe više nema – sjetno je sjedeći na klupi uzdahnuo Novi. – A nekad ih je bilo i u dvije boje: srebrna i zlatna.
– Samo je još nedostajala brončana – prozbori Štef od boce, – pa bi bili kao medalje.
– A ni cipela više nema – ponovno je uzdahnuo Novi.
– Kak nema? A ovo? – Marija od kontejnera izvadila je iz kontejnera par raspadajućih cipela i uperila ih prema Novom. – Malo su nošene u zadnje vrijeme, ali su dobre.
– A kak ćeš ih napuniti, kad su sve šupljikave? – zapitao ju je Novi. – U njih ništ ne stane.
– Stane boca – reče kategorički Štef od boce mjerkajući cipele. – Čak i cijela butelja.
– A ti bi butelju da ti donese sveti Nikola? – zagledao se Novi od klupe u krmeljive oči Štefa od boce.
– Bi, čak i dvije. A ti Marija? – Štef od boce pogledao je Mariju. – Što bi ti htjela da ti donese sveti Nikola?
Marija se na tren zamisli, pa poput ljepotice na izboru za MISS uzvrati:
– Mir u svijetu – primijetivši na sebi začuđujuće poglede Novog od klupe i Štefa od boce doda: – I više kontejnera!
– A ti? – pitao me je Novi čim sam im se pridružio: – Što bi ti da ti donese sveti Nikola?
– Božićnicu – rekoh od prve, bez razmišljanja. – Barem bon od dvjesto kuna.
– A zašto? – upita me Marija od kontejnera znajući da nisam materijalista, a bon je itekako materijalistički.
– Dosta mi je gužve u Konzumu. Ovi što rade, dobivaju bonove, pa ih mogu potrošiti jedino u Konzumu. I troše li ga troše. A mi umirovljenici koji u Konzumu kupujemo samo artikl, dva što je na Božićnoj akciji, moramo čekati i više od sat vremena u redu za blagajnu. I sve to vrijeme gledati kako oni Bonovaši imaju krcata kolica. Kupuju ko pijani lordovi. A mi… – u tom trenutku mi kane suza niz obraz, a glas zadrhti – skromni.
Izgleda sa sam im izgledao poput ogoljelog stabla kada su svi utihnuli. Samo je Novi prozborio:
– Bit će bolje. Trebamo biti zadovoljni i s ovim što imamo.
Štef od boce pogladio je bocu.
Marija od kontejnera pogledala je kontejner.
Novi od klupe sjeo je na klupu i raširio ruke po dužini ivice naslona.
Ja sam umetnuo ruku u džep i dotaknuo kovanicu od pola kune.
Kao nekom čarolijom osmjeh nam je zatitrao usnama.
– Sretan sveti Nikola! – uzviknula je Marija od kontejnera. – Uskoro će biti neželjenih darova u kontejneru, kao i svake godine, pa ću si moći nešto novo odjenuti.
– Bit će omota od darova, pa ću se imati čime pokrivati – rekao je Novi od klupe.
– Bit će bačenih i dobrih boca – ozario se Štef od boce. – Neke od njih imat će još nekoliko kapljica…
– A i dobre klopice u pučkoj kuhinji…
– Tooo! – obradovao se Novi od klupe. – Možda ovaj put dobijem i nešto drugo osim kosti.
– Možda toplu juhicu… – oglasila se Marija od kontejnera.
– Možda i koju kapljicu…
– Možda…
Nekoliko trenutaka bili smo ugrijani vatrom svetog Nikole. I čuvali smo taj osjećaj kao kap vode na dlanu, ne želeći da taj osjećaj ode…

- 09:12 - Komentari (2) - Isprintaj - #

19.11.2008., srijeda

Svi smo mi naši

– I kak on to misli? – zapitao me je Štef od boce odmičući bocu s usana.
– Tko to on?
– Zar on ne sluša samoga sebe?
– Kak to misliš? – zapitao ga je Novi.
– Kak? Ovak: prije neki mjesec rekao je da nećemo osjetiti krizu, a sad se čudi što nismo na krizu spremni. A kak bumo bili kad je rekel da je ne bu. To je kao da se čudi što nismo spremni na obranu od vanzemaljaca, a svi tvrde da oni ne postoje.
– Ali kriza nije vanzemaljac! – oglasila se Marija od kontejnera.
– To ja znam, al ON izgleda da ne zna. I ajd, to da je mislio da ne bu krize, pa se zeznul i kriza jest. Svakom se može desiti pogreška. Al dvaput?
Svi smo upitnim pogledom pogledali Štefa od boce.
– Kak to misliš dvaput? – zapitao sam ga.
– Kak on misli da vi umirovljenici s mirovinom dostojnom za život umirovljenika budete štedljiviji nego kaj to jeste?
Zamislili smo se.
– Teško – izustio sam poluteško.
– Nemoguće – složio se Novi.
– Nikak – usuglasila se i Marija od kontejnera.
– I nije to sve! – Štef od boce podignuo je kažiprst u visini sljepoočnice. – I još vam je uskratil Božić!
– Božić? – zapitali smo se svi (osim Štefa od boce, koji je to i postavio, pa objasnio):
– Prvo je obećao božićnicu za umirovljenike, a onda ih uskratio: kao u onoj poslovici: dao Bog da imao, pa onda nemao.
Osjetio sam kako mi raste adrenalin.
– A on bu, kak i ti njegovi imal pravi Božić! – Marija od kontejnera i zažalno me pogledala.
– I Božićnice će si međusobno dijeliti – zafrknuo je nosom Novi.
– Bit će ko sušta suprotnost Ro(d)bina Hooda: prikratit će sirotinji kak bi nagradil svoje obitelji dvjesto.
– I to mi je Lijepa naša!
– E, što ćeš? – slegnuo je ramenima Štef od boce. – Svi smo mi naši dok ima u flaši! – nagnuo je bocu usnama, primijetio da u njoj ništa nema i zakovitlavši bocom, bacio je u kontejner.
Gledajući kako boca leti, zorno smo shvatili kak više nismo svi naši…
- 08:13 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< veljača, 2010  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
             

Veljača 2010 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (4)
Rujan 2008 (5)
Kolovoz 2008 (3)
Srpanj 2008 (3)
Lipanj 2008 (2)
Svibanj 2008 (6)
Travanj 2008 (14)
Ožujak 2008 (14)
Veljača 2008 (12)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Dnevnički zapisi umirovljenika
Image Hosted by ImageShack.us

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr