– Eh – sa smiješkom na usnama prisjećao se moj stari svoje mladosti – bila su to vremena … – I sad su vremena – rekao sam. – Jesu, ali nisu kao onda. – Dobro – posustao sam. – Vi ste tad na Tuheljske išli biciklima, a mi danas autima. – I nije samo to. – Nije? – Mi smo se tad družili. Jeli smo jeger i pili direktora, a vi danas imate te hamburgere i pive. – Imamo, no to su nijanse. – A mi smo imali i kabine za presvlačenje. – I danas ih imamo. – Imate, no ne kao mi. – Kao vi? Tata se obazrivo okrenuo prema kuhinji u kojoj je mama spremala ručak, plašeći se da ga mama ne čuje. Kažiprstom mi je pokazao da mu se približim i kada sam mu se primaknuo, šapnuo je: – Mi smo imali kabine uzdaha. – Uzdaha? – glasno sam rekao. Tata je prislonio kažiprst na usne i ponovno se osvrnuo prema kuhinji. – Jesi li ti normalan? – pitao me je. – Zašto? – začudio sam se. – Hoćeš li da te mama čuje? – Ovaj … – slegnuo sam ramenima. Uočivši da tata ne želi da nas mama čuje, uzvratio sam mu: – Naravno da ne ću. – Onda budi tiši! – Bit ću! – prisegnuo sam i odmah ga šapatom upitao: – Uzdaha kažeš? Tata je potvrdno klimnuo glavom. Vragolasto se osmjehnuo. – Ženske i te stvari … Zagledao sam mu se točno u zjenice. – Što me gledaš? I u moje vrijeme je bilo ženskih. I u moje vrijeme je sve frcalo od seksa. Možda čak i više nego danas! – uvidjevši da je pretjerao odmah se ispravio: – doduše, što se tiče seksa i danas je situacija ista, ali tada si do p… – prislonio je kažiprst na usne – došao jeftinije. – Jeftinije? – Nisi je trebao voziti autom, pa si uštedio na benzinu, nisi je trebao odvesti na skupi hambi, u birtiju, pa si i na tom uštedio. Sumnjičavo sam ga gledao. – Pa kako si je onda upoznao? Došao u Tuhelj? – Upoznao si ju na faksu, pa biciklom, il si je upoznao tamo, pa se nisi ni trebao voziti s njom, a piće – direktora i hranu – jeger nosili smo sa sobom. A ni kupanje nije bilo tako skupo kao što je sad. Sve u svemu za siću si mogao jebat da je sve prštilo od seksa. – Uh, to su bila vremena – pomislio sam. – A onda, kad si s njom ušao u Tuhelj, u svlačionicu, ma, skoro su sve kabine odzvanjale od uzdaha. Uh, kak se praskalo do praskozorja! Sve sam više s ponosom gledao tatu. A tata se sve više osvrtao prema kuhinji plašeći se da ga mama ne čuje. Smjelo je nastavio prebirući po sjećanju: – Bila je jedna mala. Ljiljana se zvala. Kakvo je tijelo imala. A tek sise. Male ko koštice, ali slatke ko šumske jagodice. Guzove ko lubenice – zagledao se negdje u daljinu. Na usnama mu je zatitrao osmijeh – Tko zna što je sada s njom … – Tko zna … – Bila je kao nešpricana jabuka – sjetno je izustio tata – rumenog lica. Nekoliko smo trenutaka proveli šuteći. Zamišljao sam Ljiljanu. U mojoj predodžbi kao u tatinom sjećanju bila je ljepotica. Prava istinska ljepotica. – Sjećam se kako smo bili mladi, poletni … A drvena klupa u kabini tako se lijepo prianjala uz goli guz da je bila milina na njoj obrihtavati. Čak nije ni škripala. A Ljiljana je tako lijepo dahtala kao da mačka prede. A bili smo sinhronizirani kao kazaljke na satu – vragolasto se osmjehnuo – moj je bio velika kazaljka, a njezina mala. Slušajući tatu poželio sam posjetiti Tuheljske toplice. Pozvati Željku da pođe sa mnom i isprobati kabinu. – Jednom sam poslije dobrog fuka džepnim nožićem na lijevi, ne desni zid kabine – zamislio se: – nisam više siguran jel lijevi il desni … – Nije ni važno … – Kako nije? – zagledao mi se u oči. Trenutak-dva nijemo smo se promatrali ni ne trepnuvši – Uostalom, u pravu si – uzdahnuo je – No, znam da je bio tik uz klupu, jer sam sjedio dok sam urezivao svoje ime i datum. Mama je ušla u sobu i zatražila od tate: – Štopaj dvanaest minuta – a onda se zapovjednim tonom obratila i meni: – Postavi stol! Tata je pogledao na sat, a ja sam ustao i krenuo postavljati stol. Iako je tatina priča završila, u meni je počela stvarati požudu za isprobavanjem kabine. Samo, Tuheljske su daleko i nitko više u njih ne ide s biciklom. Ni Željka se neće zadovoljiti s jegerom. Ni direktora više nema. Recesija je, pa ni novaca nema. Ali požuda je sve veća. I već ću nešto smisliti da ju ugasim ostvarujući naum. Pa i Željka može posuditi auto od svoje mame, ne moram uvijek ja žicati starog. A i to bi mogao biti izlet. Ionako je Željka počela gunđati da ju nikud ne izvodim. Kabina bi mogla biti sjajan izlazak. I ulazak. U Željku, mislim. |
– S tobom ne bum – usprotivila se Marija od kontejnera kad ju je Štef od boce štelč kušlec dat – iz te alkohol zaudara. – Pa kaj? Bolje da je alkohol, neg kuga. – A ti s alkoholom preveniraš od kuge – našalio se Novi od klupe. Štef od boce poprijeko ga je pogledao i odmah uzvratio: – Kad je alkohol v pitanju, tad nema strah od kuge, pa makar bila ona i svinjska. – To i ja kažem – Novi od klupe se osmjehnuo. Štef od boce bio je u nedoumici je li to njega Novi od klupe zadirkuje ili ne. Počešao se po tjemenu. Neuspjevši dokučiti, pogledao je Mariju od kontejnera i upitao je: – A kaj bi ti radije kušlec s kugom il s alkoholom? – Ni jedno ni drugo! – Al danas je prvi svibnja. Praznik rada! – Tebi je svaki dan prvi maj! – odbrusila mu je Marija od kontejnera. – Ti svaki dan praznuješ od rada! Štef od boce se naljutio. Istina ga je pogodila. Ušutio je i sjeo na klupu. Bilo mi ga je žao. I Novom od klupe ga je bilo žao. I Mariji od kontejnera mu ga bilo žao. – Znaš što? – oglasila se Marija od kontejnera – možeš me kušnut. – Mogu? – Štefu su zablistale oči, a na usnama zatitrao osmijeh. – Ali samo u obraz, eto tu – uprla je Marija od kontejnera kažiprstom na dozvoljeno mjesto na obrazu. Štef od boce se dignuo i odmah, plašeći se da se Marija ne predomisli, kušnuo je. Zapljeskao sam. Pridružio mi se je i Novi od klupe. – U Maksimiru bu danas graha – rekao je Novi od klupe. – Bumo se najeli. – A onda puštali i ružu vjetrova – našalio sam se. – Samo njih više nema – ožalostila se Marija od kontejnera. – Koga njih? – zapitao je Štef od boce. – Crvenih... – Ima ih – uskočio je Novi od klupe. – Samo se sad više ne nazivlju komunistima... – Ne mislim na njih. – Na kog onda? – Na crvene makove. Već ih odavno vidjela nisam. – Nisam ni ja – izustio je Novi od klupe. – Ni ja – uzdahnuo je Štef od boce. – Ni ja – pridružio sam im se. – Sve je tu, samo njih nema... – Nema... – Nema... Osjećaj sjete i nostalgije savladao je nama. Svako se ponaosob udubio u misli, sjećanja na prošlost kad ničeg nije bilo, al crveni makovi su bili tu. – Kakvi su ono cvjetovi... – zapjevao je Novi od klupe. Pridružili smo mu se. Parkom je zaorila pjesma. Prvomajska! |
– Dobro jutro – poželio nam je Novi od klupe probudivši se. odmaknuo je od sebe novinski list i sjeo na klupu na kojoj je netom prije sjedenje spavao. S očiju je brisao krmelje. Uzvratili smo mu želju za dobrim jutrom. – Kako sunce lijepo sja! – rekao je Novi od klupe. – I potočić žubori – začuo se Štef od boce koji je u grmlju piškio. – I u kontejneru se sve zeleni – oglasila se Marija od kontejnera naginjajući se nad kontejner i vadeći iz njega zelenu vinsku bocu. Nisam znao što bih ja rekao, no kako sam osjećao potrebu da se pridružim njihovim izjavama svojom izjavom pogledao sam na sat i na njemu ugledao da je danas 22. travnja, te se sjetivši, uzviknuo: – Majko zemljo, sretan ti Dan! Svi su pogledi bili uprti u mene. – Ti si sin zemlje? – zapitao me je Novi od klupe – kad ti je majka zemlja? – Jesam – rekao sam ponosno. – Volim sve što je od zemlje. – I blato? – zapitao me je Štef od boce. – I kaljužu? – upitala me i Marija od kontejnera. Klimnuo sam. Novi se kratko zamislio. – Svi smo mi u blatu. Svima smo ogrizli u kaljužu ljudske psihe. – I alkoholnih para – dodao je Novi od boce. – I PVC otpadaka – pridodala je Marija od kontejnera. – I PVC otpadaka – složio sam se zamislivši se. Nekako nesvjesno sam izustio: – Zemlju treba čuvati. I zato: sretan ti Dan! – Sretan ti Dan! – Štef od boce skinuo je kapu s glave i kao što se odaje počast pokojniku pogledao na zemlju, a kapu prislonio plućima. Kao nekim dogovorom zašutjeli smo. I šutjeli i više od minute. – Nek Zemlji bude laka zemlja! – izustila je Marija od kontejnera. – Nek joj bude! – izustili smo i svi ostali. |
– Gdje oni vide toliko stupova? – zapitala se Marija od kontejnera – em prvi stup, treći pa bi drugi pretvorili u prvi… toliko stupova, ko da su u Vrapčanskoj aleji… – Imaš pravo – podupro ju je Novi od klupe. – Sad bi opet prisvojili privatnu imovinu kao što su ranih devedesetih prisvojili društvenu… – Lopovi jedni – pobunio se Štef od boce – a za pit ne daju ništ! – Osim za piti i jesti, odnosno ono što oni silni borci imaju… Od čeg ono boluju i mirovine velike dobivaju – bilo je Novome od klupe na vrh jezika. A kako se počelo spominjati politika, lažni umirovljenici i sve na što sam alergičan, šutke sam, pokunjeno da nekaj ne bih rekel, pa se opekel, nastavio, svojim putem. |
- I on će meni... - Marija od kontejnera kipjela je poput pare iz parnog lonca. Sva crvena u licu, stiskala je šake i siktala: - On meni... Srce mi se uznemirilo. Nisam je ni trenutka mogao gledati takvu. Približio sam joj se i nježno je upitao: - Što je posrijedi? Marija od kontejnera me je pogledala. Iz očiju su joj izbijale munje. - Zar tako loše? - pročitao sam iz njezinih očiju kao što gatara čita iz šalice za kavu. - On će meni... - bila je ljutita poput ljutite paprike. - Hajde se malkice smiri i reci što je... Udahni, izdahni... Marija od kontejnera me je poslušala. Kada se malo primirila, po treći put sam je upitao: - Što ti bi? - Meni? - ponovno mi se zagledala točno u zjenice. - Onda kome? - Njemu! Osvrnuo sam se u nakani da vidim tog "njemu", ali bili smo samo Marija od kontejnera i ja. - Kome to njemu? - upitao sam je zato. - Novom. - Novom? - ponovno sam se osvrnuo. - Ni Novog nema. - Sad ga nema. No bio je tu. I rekao mi... - ponovno je Marija počela kipjeti poput pare iz parnog lonca. - Samo duboko diši... Uzdah, izdah, uzdah... - Dat ću ja tebi izdah! - Zašto? - On će meni da sam u smećniku, a ti da izdišem. - Smećniku? - Da, smećniku. I da sam smetnićarka! - A što mu je to "smećnik"? Marija se ukoči. Zamisli se, pa reče: - Ne znam. - A zašto se onda ljutiš? - Jer taj smećnik, sigurno nije ništa lijepo! - Ali, Novi ti nikad ne bi rekao nešto ružno... - Zašto mi je onda rekao da sam u smećniku i da sam smetnićarka? Slegnuo sam ramenima. Upravo u tom trenutku prilazio nam je Novi. U ruci je držao novine. - Eto ga! - zafrljila je nosom Marija od kontejnera. Već se spremala početi kipjeti, kad ju je Novi preduhitrio uzvikom: - Eto! - a onda ubrzano dodao: - eto tu piše: smećnik je nova hrvatska riječ za kontejner. - Kontejner? Smećnik? - zbunila se Marija od smećnika, ovaj kontejnera. - Ako je tako: zašto onda odmah nisi rekao: kontejner, pa nek te cijeli svijet razumije. - Htio sam proširiti vokabular. Marija od kontejnera se namrštila, a ja sam uskočio shvaćajući da ne razumije što znači riječ "vokabular": - Vokabular nije ništa loše, podrazumijeva poznavanje što većeg broja riječi... - A to... - Marija je odahnula. - Zašto danas govoriš samo čudne riječi? Zar naše ne valjaju? Nisu više dobre? - Ali to su naše... - Jesu li? - Marija od kontejnera me je upitno pogledala. Potvrdno sam klimnuo. Marija se prestala ljutiti i uskoro je od ljutite paprike postala slatka paprika. A i ja i Novi smo se opustili. "Eh, te nove riječi"... |
- A jes kupil kruh? - Molim? - Vidio sam kak si na beziskoj, pa pomislim: kak je nedjelja, kak nemaš auto, da si otišao kupiti kruh. - Kakav kruh? - začudio sam se. - Kruh s okusom benzina - objasnio mi je Novi od klupe. - Ma, išao sam po mlijeko - odgovorio sam Novome od klupe ne skidajući pogled s njegovih zjenica. - Mlijeko? - začudio se Štef od boce s gnušanjem. - Zar se i mlijeko prodaje? - Ak se može kupiti kruh, zašto se ne bi moglo kupiti i mlijeko? - stala je na moju stranu Marija od kontejnera. Štef se zamislio. A Novi pitao: - A hoće li se sad Božićnice djeliti u bonovima za benzinske dućane? - osmjehnuo se - pa će biti gužva na benziskoj, a nitko od tih čekača ne će kupovati benzin. Upao sam s doskočicom: - sad će i veliki dućani ispred svojih ulaza postaviti pumpu, dvije, tek da zadovolje kriterije... - Naš narod je znalažljiv i nitko ga ne bu... - rekao je Štef od boce. - Ne bu ne bu... - složio se s Štefom od boce i Novi s klupe. A i Marija je potvrdno zaklimala glavom izustivši: - Je bome, je... A onda smo se svi grlato osmjehnuli. I uz osmijeh i razišli... |
- Od srca želim tebi i tvojoj obitelji obilje zdravlja, puninu ljubavi - poželio je Novi od klupe Štefu od boce pruživši mu pri tome ruku i nastavio s željama dodavši: - i svaki uspjeh u svemu što radiš. - Radim?! - začudi se Štef od boce. - A što to radim? - To se tek, tako kaže - objasni mu polutiho Marija od kontejnera. - Ak je tak... Potvrdno smo klimnuli glavama, a Štef od boce je izgovorio: - Tad, neka svjetlo Božića ne utrne,već svaki dan u 20009 godini, bude na radost tebi i ljudima oko tebe. - A to smo mi - prepozna nas Marija od kontejnera. I svima nam se razgali u duši. - I sretan i blagoslovljen Božić svakome! - poželi Novi od kontejnera. - Ma gdje god bili! - pridodao je Štef od boce. - Ma, koliko o tome šutjeli! - završi Marija pogledavši u mene jer sam cijelo vrijeme šutio. No, i ja sam prozborio: - Sretan Božić! |
- Ona je... - bjesnio je Štef od boce. - Tko: ona? - zainteresirao se Novi od klupe. - Licemjerka! - Licemjerka? - Zašto? - zainteresirao sam se i ja. Štef od boce je duboko uzdahnuo. - U lice mjerka. - Kako to misliš? - Gleda me u lice i mjerka - objasnio je. - A što mjerka? - upitao je Novi. - Ono što govorim iza leđa. - A što govoriš? - I kako te u lice mjerka ako joj govoriš iza leđa? A iza leđa te ne može gledati u lice, a samim time ni mjerkati. - Kaže da govorim protiv nje. A govorim da iz njezinog kontejnera smrdi. - Smrdi - složili smo se istoglasno Novi i ja. - I da frflja dok priča. - Frflja. - I da joj noge smrde jer gazi po ljudima, ovaj kontejneru. - Smrde! - složio se Novi, a ja sam se stao buniti: - Hej, pa vi to govorite o mojoj Mariji od kontejnera! A to ne dopuštam! Štef od boce me je pogledao. I Novi od klupe me je pogledao. Pred naletom njihovih pogleda posustao sam i složio se: - Istina je da iz kontejnera smrdi, istina je i da joj noge smrde, i da frflja dok priča. No, ona je ipak Marija - naglasio sam - naša - a onda dodao: - prijateljica. Štef od boce je zinuo želeći nešto zucnuti, no stao je. Slegnuo ramenima. Zakolutao očima i rekao: - Kad tako gledaš, tad i nije. - Što nije? - zapitao ga je Novi od klupe. - Licemjerka. Bar ne onoliko koliko bi bila da nije naša - malo je zašutio, zamislio se i dodao: - Kad je naša, onda nekako, kao da je manje. A kad je manje, tad kao da i nije. Složio sam se s time. I Novi od klupe se složio s time. A Štef od boce samo je potvrdno klimnuo glavom i zaključio: - Pa onda... kao da i nije! |
– Ni šibe više nema – sjetno je sjedeći na klupi uzdahnuo Novi. – A nekad ih je bilo i u dvije boje: srebrna i zlatna. – Samo je još nedostajala brončana – prozbori Štef od boce, – pa bi bili kao medalje. – A ni cipela više nema – ponovno je uzdahnuo Novi. – Kak nema? A ovo? – Marija od kontejnera izvadila je iz kontejnera par raspadajućih cipela i uperila ih prema Novom. – Malo su nošene u zadnje vrijeme, ali su dobre. – A kak ćeš ih napuniti, kad su sve šupljikave? – zapitao ju je Novi. – U njih ništ ne stane. – Stane boca – reče kategorički Štef od boce mjerkajući cipele. – Čak i cijela butelja. – A ti bi butelju da ti donese sveti Nikola? – zagledao se Novi od klupe u krmeljive oči Štefa od boce. – Bi, čak i dvije. A ti Marija? – Štef od boce pogledao je Mariju. – Što bi ti htjela da ti donese sveti Nikola? Marija se na tren zamisli, pa poput ljepotice na izboru za MISS uzvrati: – Mir u svijetu – primijetivši na sebi začuđujuće poglede Novog od klupe i Štefa od boce doda: – I više kontejnera! – A ti? – pitao me je Novi čim sam im se pridružio: – Što bi ti da ti donese sveti Nikola? – Božićnicu – rekoh od prve, bez razmišljanja. – Barem bon od dvjesto kuna. – A zašto? – upita me Marija od kontejnera znajući da nisam materijalista, a bon je itekako materijalistički. – Dosta mi je gužve u Konzumu. Ovi što rade, dobivaju bonove, pa ih mogu potrošiti jedino u Konzumu. I troše li ga troše. A mi umirovljenici koji u Konzumu kupujemo samo artikl, dva što je na Božićnoj akciji, moramo čekati i više od sat vremena u redu za blagajnu. I sve to vrijeme gledati kako oni Bonovaši imaju krcata kolica. Kupuju ko pijani lordovi. A mi… – u tom trenutku mi kane suza niz obraz, a glas zadrhti – skromni. Izgleda sa sam im izgledao poput ogoljelog stabla kada su svi utihnuli. Samo je Novi prozborio: – Bit će bolje. Trebamo biti zadovoljni i s ovim što imamo. Štef od boce pogladio je bocu. Marija od kontejnera pogledala je kontejner. Novi od klupe sjeo je na klupu i raširio ruke po dužini ivice naslona. Ja sam umetnuo ruku u džep i dotaknuo kovanicu od pola kune. Kao nekom čarolijom osmjeh nam je zatitrao usnama. – Sretan sveti Nikola! – uzviknula je Marija od kontejnera. – Uskoro će biti neželjenih darova u kontejneru, kao i svake godine, pa ću si moći nešto novo odjenuti. – Bit će omota od darova, pa ću se imati čime pokrivati – rekao je Novi od klupe. – Bit će bačenih i dobrih boca – ozario se Štef od boce. – Neke od njih imat će još nekoliko kapljica… – A i dobre klopice u pučkoj kuhinji… – Tooo! – obradovao se Novi od klupe. – Možda ovaj put dobijem i nešto drugo osim kosti. – Možda toplu juhicu… – oglasila se Marija od kontejnera. – Možda i koju kapljicu… – Možda… Nekoliko trenutaka bili smo ugrijani vatrom svetog Nikole. I čuvali smo taj osjećaj kao kap vode na dlanu, ne želeći da taj osjećaj ode… |
– I kak on to misli? – zapitao me je Štef od boce odmičući bocu s usana. – Tko to on? – Zar on ne sluša samoga sebe? – Kak to misliš? – zapitao ga je Novi. – Kak? Ovak: prije neki mjesec rekao je da nećemo osjetiti krizu, a sad se čudi što nismo na krizu spremni. A kak bumo bili kad je rekel da je ne bu. To je kao da se čudi što nismo spremni na obranu od vanzemaljaca, a svi tvrde da oni ne postoje. – Ali kriza nije vanzemaljac! – oglasila se Marija od kontejnera. – To ja znam, al ON izgleda da ne zna. I ajd, to da je mislio da ne bu krize, pa se zeznul i kriza jest. Svakom se može desiti pogreška. Al dvaput? Svi smo upitnim pogledom pogledali Štefa od boce. – Kak to misliš dvaput? – zapitao sam ga. – Kak on misli da vi umirovljenici s mirovinom dostojnom za život umirovljenika budete štedljiviji nego kaj to jeste? Zamislili smo se. – Teško – izustio sam poluteško. – Nemoguće – složio se Novi. – Nikak – usuglasila se i Marija od kontejnera. – I nije to sve! – Štef od boce podignuo je kažiprst u visini sljepoočnice. – I još vam je uskratil Božić! – Božić? – zapitali smo se svi (osim Štefa od boce, koji je to i postavio, pa objasnio): – Prvo je obećao božićnicu za umirovljenike, a onda ih uskratio: kao u onoj poslovici: dao Bog da imao, pa onda nemao. Osjetio sam kako mi raste adrenalin. – A on bu, kak i ti njegovi imal pravi Božić! – Marija od kontejnera i zažalno me pogledala. – I Božićnice će si međusobno dijeliti – zafrknuo je nosom Novi. – Bit će ko sušta suprotnost Ro(d)bina Hooda: prikratit će sirotinji kak bi nagradil svoje obitelji dvjesto. – I to mi je Lijepa naša! – E, što ćeš? – slegnuo je ramenima Štef od boce. – Svi smo mi naši dok ima u flaši! – nagnuo je bocu usnama, primijetio da u njoj ništa nema i zakovitlavši bocom, bacio je u kontejner. Gledajući kako boca leti, zorno smo shvatili kak više nismo svi naši… |
< | veljača, 2010 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv